Vječno pitanje svakog muškarca glasi “je li veličina bitna”.

Odgovor na to pitanje na svojoj je koži, doslovno, osjetio jedan čitalac uglednog engleskog The Guardiana, koji se u pismu kolumnistici ovog lista Analisi Barbieri požalio da mu je njegov mali penis uništio život.

Ovo je njegova ispovijest:

“Moj ljubavni život bio je niz odbijanja koja su se temeljila na mom manjku samopouzdanja za fizičke atribute (visok, razumno privlačan, bistar, duhovit, brižan, ali s malim penisom). Bio je to udarac za ego, smijali su mi se zbog toga. Izbjegavao sam ljetovanja, svlačionice, čak sam bježao s faksa kako bi izbjegao poniženja.

Kada sam se preselio u glavni grad, dogodilo se čudo. Dvije žene s kojima sam se sprijateljio odlučile su prenoćiti kod mene preko vikenda, na različite dane. Ko sam ja da im kažem ne?

Bile su dražesne i osjećao sam se sigurnim. I, začudo, želje su nastaviti s tim. Bilo mi je to najljepše vrijeme, no nakon četiri godine ljubavnog trokuta sve se raspalo. Lagao sam, varao i štetio svima oko sebe sve dok nisam potpuno izgubio samopoštovanje, prijatelje i posao. Više nisam bio ista osoba.

Vratio sam se jednoj od te dvije žene, no stvari više nisu bile iste. I sada sam ovdje, 30 godina kasnije s nizom nezanimljivih poslova, u nesretnom braku, penzionisan, lošeg zdravlja i s jedinim pozitivnim uspomenama otprije 35 godina. Sada sam u 60-ima i dosađujem se do bola. Pokušao sam se priključiti klubovima i volontirati, no to mi ne daje ono što mi treba (kada bih samo i sam znao što bi to bilo). Svake se noći molim da se ujutro ne probudim jer nemam hrabrosti sve okončati. Što da radim?’, stoji u pismu.

Guardianova kolumnistica Barbieri poručila mu je u svom odgovoru da umjesto da za sve što mu je u životu pošlo krivo krivi veličinu svog penisa, radije otkrije u čemu leže pravi problemi.

“Ismijavanje nečega kao što je veličina genitalija sigurno je traumatizirajuće. No, pitam se o tačnosti vašeg opisa veličine. Nakon svega, četiri godine su se dvije žene borile za vas. U pismu ste napisali da ste se tada osjećali sigurno, što znači da se inače u životu niste tako osjećali? Ako je tako, možda morate otkriti otkuda dolaze takvi osjećaji?’, napisala mu je Barbieri koja je u vezi njegovog slučaja zatražila i savjet psihoanalitičarke Susan Godsil.

Rekla je da je psihoanalitičarku iznenadilo kako su njegova ‘najbolja sjećanja’ vezana uz nešto uzbudljivo, ali prazno, a ne za nešto što se gradilo i što ima neku vrijednost.

“Ponekad najobičnije stvari pružaju najbogatije uspomene. Kod vas toga nema, ili je uzbuđenje ili katastrofa”, komentirala je psihoanalitičarka i postavila mogućnost čitateljevog preseljenja iz grada u mjesto u kojem bi za njega bilo više života i ljudi

 

OSTAVITI ODGOVOR

Please enter your comment!
Please enter your name here